петак, 14. јануар 2011.

Predstavljamo priče iz zbirke (13): SVETLJENJE




Svetljenje
Priča napisana 2000. godine za književnu radionicu društva Lazar Komarčić . Objavljena iste godine u Orbisu, a 2001. godine u Emitoru.  Ova, skraćena verzija do sada nije objavljena.


"Čovek koji je želeo da svetli."

Povratnik iz rata sažaljeva se unesrećenom čoveku koga je našao na drumu kako leži, pa ga odvodi sa sobom kući, s namerom da mu pruži prenoćište i okrepljenje. Gost, međutim, ostaje nepredviđeno dugo...


*  *  *

AUTOROVA NAPOMENA
"Svetljenje" je još jedna moja starija priča, nastala za književnu radionicu društva "Lazar Komarčić", negde početkom 2000. godine. Jednom od moderatora (čini mi se da je to bio Radmilo Anđelković) pala je na pamet rečenica "Već tri dana svetlim a nije mi ništa", i rekao je polaznicima radionice da oko nje sagrade priču. Imali smo rok od mesec dana, ali meni je odmah pao na pamet jedan nemio događaj iz ličnog iskustva, koji me je stalno terao - i još me tera - da se pitam šta uistinu tera čoveka da bude dobročinitelj, da to stalno bude u korist svoje štete, da trpi poniženja u ime nekakve žrtve, čak i po cenu stradanja njegovih najbližih. Šta je veće zlo: krajnja bezočnost onog ko tuđu dobrotu iskorišćava ili beskrajna tolerancija dobročinitelja prema štetočini, čije je koristoljublje sve ogoljenije i bahatije, do granice kad počinje otvoreno da se podsmeva. Nastojao sam da se što poštenije pozabavim ovim dilemama, ali preokret kakav sam imao na umu nalagao mi je da radnju smestim u kvazifantazijski milje. U njegovom osmišljavanju nisam bio naročito maštovit: vreme dešavanja je nekakav srednji vek, mesto dešavanja je usamljena seoska kuća u nekoj neodređenoj zemlji. Koliko god sam se trudio da rasvetlim moralne dileme svojih junaka, toliko sam bio nehatan prema detaljima pozornice. Koliko god sam se u drugim pričama trudio oko realističnosti mizanscena, toliko me svet iz "Svetljenja" nimalo nije interesovao. Razlog je jednostavan: u principu me ne privlači da oživljavam istorijske epohe. Zato ćete ovde nailaziti na dijaloge koji su previše moderni i kolokvijalni, i na nazive čarobnih tvari koji su dati na prvu loptu i nemaju nikakvo skriveno značenje... Međutim, moderatorima se priča dopala, i u originalnoj verziji je bila objavljena u "Orbisu" i "Emitoru". Deset godina kasnije sam joj se vratio, sećajući se najvažnije kritike sa radionice: poente se suviše puta ponavljaju. Zato sam priču skratio, uz promenu imena negativca i uklanjanje kvazihrišćanskih termina, nastojeći da održim raniji stil. Ko želi da pravi poređenja, može naći originalnu verziju iz "Orbisa" na veb adresi http://www.zetna.org/zek/folyoiratok/60/ristic.html.


 

SVETLJENJE

(cela priča)


„Ti mi, čoveče, uopšte nisi jasan. Takvi kao ti ne postoje.”

I jesam i nisam shvatao na šta je mislio. Ali, moje odelo mu je dobro stajalo.

„A u čemu sam to poseban?”

Ionako zakrvavljene beonjače u međuvremenu su postale jezera skerletne boje.

„Praviš se blesav? Lud? Pa, naravno! Dorotej Podgorski mora da bude u rukavicama, čak i kad mu se kuća raspada.”

Andrein pogled me je pekao po obrazu. Stiskala je nož uz bedro, i nisam bio siguran u koga bi ga od nas dvojice radije zabila.


„Umukni, čarobnjače”, rekla je umesto mene.

„Umukni, Lazare”, kazala je ljudska žaba, sa onoliko posprdnosti koliko joj je bol to dozvoljavao.

„Umukni, proklet bio!”

„Ili ćeš šta? Da me probodeš tim nožićem? Onda, priđi, Andrea. Učini to.

Valjda vidiš da više nisam ono što sam nekad bio. Ali, zar tvoj muž nije brži, i zar njegov nije duži…”

Andrea trgnu nož do ispred grudi.

Uhvatio sam je za ruku. Bila je hladna, kao i optužba u Andreinim očima. Za srce nisam znao. Mogao sam samo da verujem. A Lazar se ružno zakikotao, iako mu je lice bilo u grču. Videlo se da trpi velike muke, ali je hteo da nam pokaže – čak i ovako sateran u ćošak – da smo za njega i dalje igračke.

Jeste, ja sam bio taj koji ga je našao onesvešćenog na drumu. Ja sam bio taj koji ga je prebačenog preko konja doveo u kuću. Ali, hteo sam da bude kod nas taman toliko da se okrepi, okupa i prespava. Onda bih mu dao odelo, nešto para i ispratio ga do kapije. Avaj, predugo sam bio van te kapije, a kad te kraj ognjišta nema mesecima, kad svaki božji dan prolazi u strepnji od crnog glasnika, moraš u nečemu da popustiš. Naročito kad zahtev dobiješ na jastuku, između poljubaca i dahtaja.

Dahtaji su se u međuvremenu pretvorili u kidisanje.

Traje, rekli su mi ljudi sa iskustvom, pre no što su mi dali knjige i beli apis. Traje, ali se može pobediti. Pogotovu sa vašim strpljenjem i moralnim kvalitetima. Nipošto ne igrajte njegovu igru. Krenete li silom, uništićete sve za šta se borite.

Poslušao sam. Trpeo sam ono što nijedan muškarac ne bi trpeo. I sada je bio pred porazom. Beli apis i osveštavanje kuće dobro su delovali. Rok trajanja vradžbina je skraćen. Dvolični Lazar izgubio je lepuškasto lice, a ono što mu je ostalo savršeno je odražavalo zlu, bezbožničku dušu. Osveštavanje je volšebnika sputalo u upotrebi mađija, makar toliko da je nož u Andreinoj ruci bio spreman da se zarije i u njegovo srce.

Beli apis, na žalost, nije mogao da obuzda taj pogani jezik.

„U stotine kuća sam bio, ali ovo nisam video! U svakoj sam dobro jeo, dobro pio i dobro spavao. I u svakoj sam se potrudio da ostavim pečat. Na gazdinoj kćeri, ženi ili sestri!”

„Prekini s govorima, čarobnjače, i odlazi. Vreme ti ističe”, rekoh mu, bez boje u glasu.

„A ako ne bi bilo žena i sestara, i staramajke su bile dobre”, kerebečio se kao vašarski klovn.

Moja žena se nije nasmejala.

„To i liči na tebe, da pohodiš starice.”

„Nemoj tako prezrivo, mila Andrea. Bitno je da je toplo i vlažno. A i starije žene su iskusnije... Ali, ne ljutiš se valjda? Ne bi trebalo. Nije mi s tobom bilo tako loše...”

Jurnula je na čarobnjaka, ali ja sam je ščepao za ruku i cimnuo ka sebi.

„Pusti me da ubijem lažovčinu!”

Otimala se, ali bez uspeha. Doduše, jedan deo mene bio je rad da joj udovolji, čak i da joj se se pridruži, no drugi to nije dopuštao; ne samo zato što je taj sitni volšebnik mogao da bude u dosluhu sa silama s kojima, uprkos osveštavanju, ne bih mogao da izađem na kraj, već i zato što je već dovoljno toga učinila.

Nije polazila s njim. Nije ga želela, ako ga je uopšte ikada želela. Ostajala je uz mene. Ostajala je, šta god da se prethodnih meseci zbilo, i šta god to nadalje značilo.

„Spusti nož”, rekao sam čvrsto. „U ovoj kući se ničija krv neće prolivati. Čak ni njegova, iako je to zaslužio. Samo tako će stvari moći da se vrate na staro ”, dodao sam, misleći na uslove da osveštavanje uspe.

„One nikad više neće moći da se vrate na staro.”, prošištala je Andrea.

„Nikada nije trebalo da ga dovedeš, budalo jedna dobročiniteljska!”

„A neko ovde nije trebalo da me moli da ga zadržim.”

„Znači sad sam ja odgovorna? A ovamo mi stalno ponavljaš da si ti gazda kuće. Pa ako to jesi, ako si nešto već odlučio, zašto to nisi i sproveo? A povrh svega pustio si njega da postane gazda umesto tebe!”

„Nisam ga pustio”, zarežah, stežući joj članak, dok se onaj gad cerio. „I odlično znaš da nisam mogao da ga oteram.”

„Nikog ti ne možeš da oteraš! Dođu ti gosti i ne znaju da odu! Uvek je tako!”

„Andrea, smiri se!”

„A, ne, ne! Ti si dobočinitelj i svetac! Ti si dobra duša!”

„Prestani!”

„Neću da prestanem, kukavico najobičnija!”

A čarobnjak parodično zacvile, tek da nas podseti kako je i dalje među nama. „O kakva tužna scena, mila moja Andrea. O kakav složan par ste vi. Ali reči istine su te što ih upućuješ svome svecu! Doista ništa neće biti kao pre, samo što to ova dobročiniteljska budala – ili kukavica, kao što lepo kažeš – nikada neće shvatiti!”

„Ti da ćutiš! Tebe ću da ubijem!”

Rekla je to i opet stala da se se otima. A ja sam je držao, ne govoreći ništa.
U čemu je bila greška? Umesto da me poštuje, žena koju sam voleo i kojoj sam uvek bio spreman da praštam gledala me je kao nešto bezvredno. Šta je trebalo, da se izvičem? Da je izvređam? Da je prebijem? Uvek sam se borio za dobro, i sve što sam ikada želeo bilo je da činim dobro. Njoj, svima. Najviše njoj. I na kraju sam ispao kukavica i budala. Možda to zaista i jesam; ali Lazar je na posletku bio taj koji je morao da ode. Nije imao još mnogo. Možda dan-dva. Počeo je da gubi moć - bar nad nama. Trebaće mu mnogo vremena da se povrati, a ako ne krene sada, od tih plikova što su krenuli da pucaju, ostaće mu ožiljci. Koga će s takvim licem uspeti da prevari? Koju će uspeti da odvede u krevet?

I tad se oglasi Lazar, kao da me je pročitao.

Da, da, dodiruj me! Ljubi moja leđa! Ljubi moje dupe!

Od te skaredne imitacije pocrveneo sam kao rak. To je bilo ono što je obožvala u krevetu, to je bio način na koji me je mamila. Šaka mi je postala poput klešta i Andrea je jauknula.

„Nemoj, boli me...”

Kao da me nije bilo briga.

„Prisluškivao nas je! Vidiš da laže! Pusti me da ga ubijem!”

Ljubi moje dupe! Ljubi me svuda, Lazare!

Stiskao sam još jače.

„Prisluškivao nas je, Dorotej, kunem se! Nisam bila s njim. Pusti mi ruku, molim te!”

I tad, kad se Lazar zacenio od smeha a Andrea zacvilela, shvatio sam kud sam se uputio. Kuvao sam od besa i mržnje, Andrei sam nanosio bol, njoj koju sam voleo, a zlotvoru sam davao pravo i prostor da se naslađuje. Čak i da jeste istina - bile su to mađije, bile su to mađije! Možda nije znala šta radi…!

Od Lazarevog dolaska dugo nismo vodili ljubav; ali u prve dve-tri nedelje jesmo. Mogao je da prisluškuje; da mogao je. Sem toga on je čarobnjak.

„Pusti mi ruku, boli me!”

Pusti mi ruku, boli me!

Popustio sam značajno, ali Andreu nisam pustio. Zaista bi ga rasporila, toliko je u licu bila crvena.

„Ne, Andrea. Ne smem. Ja znam da on laže, ali zar ne vidiš šta hoće? On je obična pijavica. Kad pijavica ostane bez hrane, ona otpadne. Ova je bolesna, ali još uvek ume da pije. Ne dajmo joj više hranu. Ako hoće da skine te plikove sa sebe i da povrati svoje moći, neka ode odavde odmah, i u miru.”

„Da ode u miru?! Principi, Dorotej, principi! Pa ubiće te principi jednom!”

„Da, da! Jesi li čuo svoju dragu, Dorotej? Jesi li je čuo, nesrećniče? Poslušaj Andreu ako mom iskustvu ne veruješ! A rekao sam ti – stotine sam domova poharao i sa hiljadama žena bio! I sve one se podaju silnicima, nikako svecima! Privlače ih brutalnost i moć; ne prazno svetaštvo i dosadno viteštvo; ne kukavna moralnost i jalovo dobročiniteljstvo! Zar misliš da je Andrea izuzetak?”

„Pazi šta pričaš, čarobnjače!”, grmnuo sam sada ja, a leva, slobodna ruka pade mi na dršku mača. No tu ostade samo za tren i drhtavo se povuče.
Lazaru je i to bilo dovoljno da se trijumfalno zacereka.

„Šta je, Dorotej? Mača se hvataš? Ubio bi me? Ipak si otkrio da si samo čovek?”

„Ja jesam čovek, i kao čovek sam, izgleda, veoma slab. Da nisam, ti sad ne bi bio ovde. Ali čovek može da se suzdrži. Da se izbori sa slabošću...”

„Ah, i ti li si divnozboritelj! A može li Andrea da se izbori sa čašću koju je izgubila?”

„Ona nikada nije izgubila čast!”

„Ti u to veruješ?”

„Verujem.”

„Veruješ, da, da!”, rugao se, znajući gde gađa. „Veruješ jer nemaš druge! U suprotnom, izgubio bi pamet. Jer, sem što si dobročiniteljska budala, ti si i bolesni romantik! Ali neka te, gospodaru Dorotej. Veruj ti slobodno, no nikada nećeš biti siguran! Seti se samo, pre mesec dana, kako si izgledao? Kako si je gledao? Gledao si je kao nešto što si zauvek izgubio! Sećaš se? Nije htela da te pogleda, Dorotej! Noktima bi te rastrgla! A ja, ako bih bio gladan, samo bih pucnuo prstima i ona bi mi prinela... “

„Prestani Lazare!”, vikala je moja žena, a ja se u trenu prisetih njenog opijenog, cikutavog smeha iz vremena kada je radije sedela s njim nego sa mnom. Prisetih se naših otrovnih svađa, opustošene zimnice, iskapljenih flaša vina ostavljanih svuda, a koje su nestajale noću iz ostave, mirisa alkohola što se uvukao u zidove gostinske sobe.

„... a onda ti se sažalila. Sažalila se jer je osetila da nikada neću biti njen! Jer ja uzimam samo najbolje, Dorotej! A zna se kad su žene najbolje – na samom početku! …Pametna je ona. Prava pravcata žena! Bezbednije se živi čvrsto na zemlji, na dobročiniteljskoj grbači, stavljenoj na uzdu.”

Prikočih ruku na vreme. Umesto toga, udahnuo sam vazduh onoliko duboko kol’ko sam želeo da mogu da ga rasporim, bacim mu iznutricu kerovima i sve ovo zaboravim.

„Mislim da je vreme da pođeš, Lazare.”

„O? Konačno isteklo gostoprimstvo, gospodaru Dorotej?”

Izvadih iz džepa kesu s novcem, razvezah je, uzeh odatle dva srebrnjaka i hitnuh mu ih na krevet. „Ovo je poslednje što mogu da učinim za tebe. Dovoljno da nađeš prevoz i pođeš svojim putem, kud god te on vodio.”

Andrea me je pogledala sa zaprepašćenjem, a Lazarovo lice gadljivo se zgužvalo.

„Opet ta ljudskost! Opet principi!”, frknu on i prezrivo baci novčiće na pod. „Umesto da skočiš, odsečeš mi ruku i izbaciš me napolje, ti mi prvo pokloniš odelo, a onda me još daruješ i srebrnjacima! Ne mogu više da izdržim tu tvoju dobrotu!”

„Mnogo sam ti ja dobar, čarobnjače”, rekoh zajedljivo.

„A sad je još i samokritičan! Skroman!”. On pljunu na parket, a ispljuvak zašišta. Osveštavanje je radilo svoj posao. “Gnušam te se, čoveče! ...Čemu to činjenje posle svega što sam napravio tebi i tvojoj ženi?”

„Činim drugima što želim i sebi”.

„I naravno, to ti se vraća, je li? Čuo sam od Andree! Kako samo voli tu tvoju filozofiju! Zar mi se nisi jadala, dušo i plakala mi na ramenu? ‘Moj glupi muž poklonio drva za ogrev rođaku, a taj ga posle ismejavao po selu’. ‘Nahranio psa lutalicu, da bi ga džukac ujeo za ruku’. ‘Pustio komšiju u voćnjak, da ubere par jabuka za bolesnog brata, a on obrao celu krošnju!’ Vidiš, Dorotej, kako je to kad pustiš ženu s lanca, kao, da budete srećniji, a ona ti navuče ular, rasproda te i nabije ti rogove dok si se okrenuo!”

„Dobio si odelo, dobio si pare. A sad se gubi već jednom!”, siknu Andrea, a ja ne učinih ništa da je ućutkam.

„Da, da naravno”, ustade on s kreveta i ponovo pljunu. “Povraća mi se i od pomisli da ostanem ovde...”

Umornim koracima krenuo je ka vratima, da bi se, otvorivši ih, zaustavio na pragu. Okrenuo se, stavio šaku na bradu i stao da nas posmatra, čas nju čas mene.

„Šta je sad bilo?” kaza moja žena. „Odlazi više!”

„A ne, Andrea, samo još malo. Moram nešto da učinim pre no što zaista pođem… Vidiš, posmatrao sam tvoga muža sve ovo vreme i sada ponovo kažem: ljudi kao on ne postoje. A ako ti, Dorotej, i jesi čovek, ubedio si sebe da si živi svetac! Praviš se krotkim i skromnim, a ispod te maske veoma si gord po pitanju svojih moralnih kvaliteta. Tačnije ‘izuzetnih moralnih kvaliteta’. Zar nije tako, anđele Dorotej?”

Ne pružih odgovor. Ne znam gde je i kako iskopao taj izraz, ali njega mi je, doslovce, uputio glavni sveštenik kada sam otišao u hram da se posavetujem u vezi sa Lazarem.

I tačno, bio sam ponosan na svoja dela.

„Jeste, tako je. Pogledaj samo koliko si u stanju da praštaš! Andrei si dao sve, iako te ona šutira kao da si istruleli klip kukuruza. Ti zbilja veruješ da te u dubini duše žena i svi ti mali ljudi ipak poštuju kao nekoga ko im osvetljava put svojim dobrim delima! Ponašaš se kao da si sam Isus Hrist! Veruješ da će, ako ništa drugo, pre ili kasnije, svi oni shvatiti tvoje žrtve i sami poći za tvojim primerom. Ti, zapravo, zamišljaš sebe kao Luciferovog brata koji je ostao Bogu uz skute! Iako si definitivno najveća budala koju sam ikada upoznao, makar zbog ova tri meseca gostoprimstva, ja, Lazar, mag koji nikad nikoga nije darovao, darovaću tebe, o gordi Doroteju, ispunjenjem bar dela tvojih želja…”

Ispružio je ruke k meni, promrmljao neke nerazumljive reči, a onda se okrenuo i otišao. Bog te pita kuda.

Promene su nastupile istoga dana.

Otada su prošla puna tri meseca. Kada padne mrak, Andrea ne mora da pali sveće. Iako je ona i dalje tu, iako se trudi da ne primetim neke stvari, ja ipak vidim njen zazor koji iz dana u dan raste. Komšije i seljani nas se klone. Niko od njih nam ne dolazi u posetu, niti želi od mene ikakvu uslugu, ma koliko ja i dalje bio spreman da pomognem. Ali o čudu se pročulo. Ljudi sa svih strana, koje uopšte ne poznajem, dolaze nam pred kuću i mole se. Toliko ih je da ne može od njih da se prođe. Svu su letinu pogazili.

Tri meseca svetlim i, uprkos činjenici da je to delo jednog nižeg crnog maga, nije mi ništa.

Za sada.

Нема коментара:

Постави коментар