субота, 19. април 2014.

GALAKTIKA, SVEMIRSKA KRSTARICA (1978) - Diskoteka u doba holokausta

Galaktika je bila moja omiljena serija kad sam bio klinac. Blejkova sedmorka je takođe bila okej, ali mi je čak i tada delovala jeftino snimljeno. Galaktika je u odnosu na nju bila klasa, skoro u rangu Zvezdanih ratova. Njihov televizijski rival. Kada se na SyFy kanalu prikazivao rimejk Galaktike, ponovo sam sa uživanjem pogledao ceo original, pripremajući u društvu Lazar Komarčić tribinu o odnosu stare i nove serije. Onda mi se pre par sedmica javio stari prijatelj Nenad Bekvalac, srećno udomljen na pravom mestu za njegovo ogromno filmofilsko znanje - u Kinoteci - i rekao mi da sa ekipom nekadašnjeg Beokona sprema festival, to jest smotru naučnofantastičnih klasika pod nazivom Povratak u bioskop. Pitao me je da li bih želeo da napišem tekst o film Galaktika, svemirska krstarica za Kinotekinu mesečnu brošuru. Rekao sam, o da, sa zadovoljstvom! Za brošuru sam isporučio tekst od dve i po šlajfne. Za vas, posetioce mog bloga, spremio sa proširenu verziju od punih šest šlajfni, koliko ovaj film zaslužuje sa svim svojim zanimljivostima.
  

BATTLESTAR GALACTICA
(Universal, ABC, 1978).
Režija: Richard A Colla.
Scenario: Glen A. Larson.                                                      
U glavnim ulogama: Lorne Greene, Richard Hatch, Dirk Benedict, John Collicos, Jane Seymour, Maren Jensen, Laurette Spang, Herb Jefferson JR, Terry Carter, Lew Ayres.
Specijalni efekti: John Dykstra
Muzika: Stu Phillips
T: 112 minuta (film),
T: 134 minuta (pilot, Saga o zvezdanom svetu, kasnije podeljen na tri epizode)

Studio Juniverzal je napravio verovatno najveću grešku u svojoj istoriji - i svakako jednu od najvećih u istoriji filma - kada je 1973. godine odustao od snimanja spejs opere Zvezdani ratovi. Rizik od visokih troškova, kazali su čelnici studija razočaranom Džordžu Lukasu. Koliko su bili kratkovidi postalo je jasno četiri godine kasnije, kada je Lukasov projekat, u distribuciji Tventi senčeri foksa, postao najgledaniji film svih vremena. Pošto su izgrizli nokte zbog toga što nisu prepoznali zlatnu koku dok im je bila u dvorištu, ljudi iz Juniverzala su brže-bolje potražili drugu koku koja će im biti odgovor na Zvezdane ratove. I našli su je u TV serijskom projektu Galaktika svemirska krstarica Glena A. Larsona.

Ono što je Lukasova svemirska bajka 1977. značila za bioskope, Galaktika je 1978. značila za male ekrane. Sa svojim skupim specijalnim efektima postavila je standarde, i toliko je bila popularna da su njene prve tri epizode, emitovane na ABC-ju, pretočene u bioskopski film. Serija je trajala samo jednu sezonu (imala je 24 epizode) i prekinuta je 1979. zbog relativno slabije gledanosti, koja je, pak, bila posledica izmeštanja iz udarnog u manje povoljan termin. Godinu dana kasnije, posle golemih protesta publike, uključujući samoubistvo jednog tinejdžera koji se bacio sa mosta, ABC se pokajao, ali je bezvezni, jeftini i deci prilagođen nastavak Galaktika 1980, doživeo zasluženi debakl posle 10 epozoda u kojima nije bilo ključnih likova iz prve serije (Apolo, Starbak).     

Dvadeset pet godina posle filma i 134-minutnog pilota (kasnije deljenog na tri epizode pod nazivom Saga o zvezdanom svetu), Galaktika je rimejkovana kao TV serija Rolanda D Mura u produkciji Saj-Faj kanala, i to novo pričanje priče (2003-2009) pomračilo je slavu one stare. Rimejk je, kao i original, postavio standarde, uprkos Zvezdanim ratovima, sa kojima je originalna Galaktika negativno poređena. Svojom svežinom, ozbiljnošću, beskpompromisnošću pristupa, nova serija kao da je bila osveta Tventi senčeri foksu zbog sudskog preganjanja oko „originalnosti“ stare serije, i bila je na suprotnom polaritetu od istina mračne ali infantilno realizovane prikvel trilogije u serijalu Zvezdani ratovi (Fantomska pretnja, Napad klonova i Osveta sita iz 1999, 2002, odnosno 2005. godine).

Ideja za Galaktiku je, štaviše, starija od Zvezdanih ratova. Glen A. Larson, scenarista i TV producent (poznat po serijama Šerif Meklaud, Kvinsi i Magnum), osmislio je krajem 1960-ih godina spejs operu Adamova barka, čija se priča, pod uticajem autorove mormonske vere, vrtela oko 12 ljudskih kolonija u svemiru, poteklih od pracivilizacije na planeti Kobol. Iako se u sledećoj deceniji etablirao kao producent, Larson je tražio novac za ekranizaciju sve do 1977, kada su se svetu „dogodili“ Zvezdani ratovi. Kada je Juniverzal saznao za Adamovu barku, dočekao je Larsona oberučke, i pristao da finansira njegovu TV seriju sa neverovatnih milion dolara po epizodi. Projektu je promenjeno ime u Galaktika, svemirska krstarica i krenula je agresivna marketinška kampanja kako bi se profitiralo na tržištu, gladnom spejs opera nakon pojave Lukasovog blokbastera.

Iako se Galaktika snimala za televiziju, čiji su produkcijski standardi tada bili niži nego danas, pitanje specijalnih efekata tretirano je krajnje ozbiljno, pa je iz konkurentskog tabora doveden FX majstor Džon Dajkstra, inovator koji je u Zvezdanim ratovima pomerio granice zanata i sa svojim timom dobio Oskara. Međutim, tu postoji “kvaka” – Lukas se u vreme snimanja svog filma sukobio sa Dajkstrom zbog toga što je majstor, razvijajući skupe efekte, probijao rokove i neke stvari nisu bile snimljene. Kad se Oskar dodeljivao, nagrađeni Dajkstra više nije bio u firmi Indastrijal lajt end medžik (ILM), jer mu je Lukas dao otkaz još u postprodukciji.    

Dajkstrino angažovanje na Galaktici, sa još nekim ljudima iz ILM-ovog tima uključujući dizajnera Ralfa Mek Kvarija (osmislio Darta Vejdera, Čubaku, Tripija i Artua Ditua), razbesnelo je Lukasa. Navodno mu je posebno smetalo što je Dajkstra koristio opremu, pravljenu za Zvezdane ratove od budžeta za taj film. Međutim, Foks je bez Lukasovog učešća tužio Juniverzal zbog plagijatorstva, tj sličnih vizuelnih efekata i sličnog dizajna u Galaktici, navevši 34 primera sličnosti između dva filma. Juniverzal je uzvratio kontratužbom da Zvezdani ratovi poprilično duguju filmu Daglasa Trambla Tiho udaljavanje (1972) iz produkcije ovog studija, i naveo da je Lukas mnoge svoje ideje crpeo iz Baka Rodžersa, što on nikad nije krio.

Spor, koji je Foks izgubio 1980. godine, samo je pokazao da ni Zvezdani ratovi ni Galaktika nisu bogznakako originalne tvorevine u podžanru spejs opere, ali već ovlašan pogled na priče suparničkih projekata govori koliko je koncept Galaktike ozbiljniji i mračniji od Lukasove bajke u svemiru.

Film, odnosno televizijski pilot Galaktike govore o uništenju ljudske rase sa 12 kolonija i nastojanju male grupe preživelih da umaknu Sajloncima koji su se zakleli da će istrebiti čovečanstvo. Nakon hiljadugodišnjeg rata sa ovom rasom čovekolikih robota, potomci ljudske civilizacije sa Kobola (umnogome nalik na drevnu egipatsku) naseli su na mirovnu ponudu neprijatelja, koja se izdajom ljudskog posrednika Baltara (Džon Kolikos) pretvorila u kataklizmu čitave rase. Planete su bombardovane i okupirane, pošto je ljudska vojna armada uništena na prevaru. Jedini preostali matični brod, krstarica Galaktika, poveo je izbegličku civilnu flotilu od 220 brodova u potragu za mitskom 13. kolonijom, Zemljom.

Na čelu begunaca je Adama (Lorn Grin), harizmatični komandant Galaktike koji se oslanja na dva nenadmašna pilota lovca – svog rođenog sina, pravdoljubivog i žustrog kapetana Apoloa (Ričard Heč), i njegovog najboljeg druga poručnika Starbaka. Ovaj antiheroj, kockar i ženskaroš, razapet između Apolove ljubomorne sestre ratnice Atine (Maren Džensen) i lepuškaste hostese Kasiopeje (Loret Spang) bio je muški seks simbol serije u šarmantnom tumačenju Dirka Benedikta.

  
Dok je Starbakov ljubavni život buran i nestalan – premda je u pilot seriji njegov odnos prema Apolovoj sestri prikazan jasnije nego u filmu (Starbak ne „šeta“ između Atine i izbeglice Kasiopeje, već se prvo razilazi sa Atinom koja sumnja u budućnost njihove veze) – Apolo se duboko zaljubljuje u Serinu (Džejn Sejmur), TV voditeljku i samohranu majku koja je preživela napad Sajlonaca na planetu Kaprika. Pošto je njen mali sin Boksi u bombardovanju izgubio „dagita“ (vrsta psa), Apolo mu obezbeđuje zamenu u vidu droida Mafita – veštačkog dagita – i time pridobija Serinu.

Njihova ljubav je u filmu i pilotu imala srećan kraj, ali to se dogodilo tek pošto je prvobitna snimljena verzija – koja se može pročitati u stripu – povučena u poslednjem trenutku zbog depresivnosti. Naime, prema originalnom konceptu, Serina se zvala Lira, i u bombardovanju je bila fatalno ozračena, što su znali samo ona i njen lekar na Galaktici, pa je u planiranom finišu napustila Apola kako je on ne bi gledao kako umire. Međutim, ovo odustajanje od tragike ne znači da je u epizodama posle pilota Serinin lik preživeo. Već u sledećoj priči Izgubljena planeta bogova, u kojoj se glavni junaci spuštaju na napuštenu ljudsku prapostojbinu Kobol, Serina strada u napadu Sajlonaca. Ostatak serije Apolo provodi ponašajući se kao kamikaza, sve dok ga Šiba (En Lokhart) – ćerka komandanta Kejna, zapovednika naknadno otkrivene krstarice Pegaz (motiv se pojavljuje i u rimejku) – u poslednjoj epizodi originalne serije ne upita zašto se ponaša kao samoubica i pri tom mu izjavi ljubav.

Ni Serina ni Atina ni Kasiopeja ni Šiba nemaju ekvivalente u rimejku – zapaljiva tenzija, pak, postoji između Apola i Starbaka koji je u izmenjenoj priči žensko – dok zamenik komandanta Adame, pukovnik Tig, dobija mnogo veći prostor i važniju ulogu.

Oni koji nisu gledali pilot originalne Galaktike, koji je 22 minuta duži od filma, nego su odmah posle odgledali Izgubljenu planetu bogova, bili su zapanjeni otkrićem da se glavni ljudski negativac, izdajnik Baltar, vratio iz mrtvih iako mu je glava u filmu odrubljena pred sajlonskim imperatorom. Takva je bila i prvobitna zamisao – Baltar je skupo platio svoju iluziju da će mu kao nagrada za izdaju sopstvene vrste biti pošteđena rodna planeta a njemu biti omogućeno da bude njen vladar. Odluka je u poslednji čas promenjena, barem za pilot. Baltar nije pogubljen odmah već je poslat u ćeliju kako bi se smrtna kazna izvršila kasnije. Međutim, imperator je poginuo u osvetničkoj akciji Galaktike kod planete Karilon (rodni svet insektoidnih kanibala Ovijanaca, poprište razvrata i kocke, mesto gde nastupaju disko igračice sa četiri oka i dva para usta; svet koji sadrži ogromnu koncentraciju energenta tilijuma i može da eksplodira ako bi neko bacio šibicu na pogrešno mesto). Na vlast je zatim došao novi, milosrdniji imperator koji je pomilovao Baltara i dao mu u zadatak da vodi trupe koje će progoniti Galaktiku. U seriji će Baltar biti glavni negativac, i svi napadi na izbegličku ljudsku flotu odvijaće se pod njegovom komandom.    
       


Težnja ka serijalizaciji i privlačenju najšire, porodične publike dovela je do ublažavanja duboko apokaliptične premise Galaktike. Motiv holokausta i njegovih bolnih posledica mnogo je više potenciran u mračnom filipdikovskom rimejku (koji je napravljen u žanru ratnog filma, i u kojem su kolonije uništene nuklearnim bombama) nego u uglancanom, dizajniranom, pa i hedonističkom originalu, koji s vremena na vreme podseća na diskoteku u svemiru, hvatajući modu i duh „veselih sedamdesetih“. Bol za uništenom civilizacijom i ubijenim najmilijima oseća se tek povremeno i mlako, ali to je najmanji greh. Ideja o eksploziji čitave planete Karilon, zato što je razmena vatre (pištoljima!) u tunelima ispod njene površine izazvalo paljenje tilijuma - urnebesna je do vriska. Baltarovi motivi za izdaju nedovoljno su razjašnjeni, a morali bi da budu, jer je on svesno osudio svoju civilizaciju na propast. Neuverljiva je i Adamina i Apolova poseta uništenoj Kaprici radi obilaska porodične kuće – gnevna rulja preživelih im ne uradi baš ništa zbog toga što odbrana planete uopšte nije funkcionisala. A to je uvod u najteži problem. 

Naime, centralni događaj Galaktike – holokaust na 12 kolonijalnih svetova – omogućen je nepojmljivo glupom strateškom greškom ljudske rase, koja se kalila kao ratnička u hiljadugodišnjoj borbi sa Sajloncima. Ta i takva rasa pristala je na obustavu neprijateljstava, sa mirovnom ceremonijom koja podrazumeva susret dvaju vojnih flota usred svemirske nedođije. Sve bi se to moglo progutati da na sudbonosni randevu nisu otišli svi matični brodovi, pa čak i Galaktika nepoverljivog komandanta Adame. Time je svih 12 planeta ostalo nezaštićeno, i sajlonski bombarderi su imali vrlo lak posao. Ni gnusna Baltarova izdaja niti naivni idealizam predsednika kolonijalne vlade Adara (Lu Ejers) ne mogu da budu pokriće za ovako diletantsko rešenje u priči Glena Larsona.
 
Propusta i grešaka ima još, ali ništa od toga ne može da naruši šarm, toplinu i duhovitost originalne Galaktike, koja će se pored ostalog pamtiti po upečatljivom dizajnu i prvorazrednim efektima (rad Džona Dajkstre, inače jednog od producenata Galaktike, doneo je nešto veću pokretljivost brodova u bitkama nego što je to bio slučaj u prvim Zvezdanim ratovima), nepretencioznoj ljubavi prema svemirskoj pucačini i fantastičnoj muzičkoj temi Stjua Filipsa. U originalu se i dalje može uživati, a da se to ne smatra grešnim zadovoljstvom, uprkos neospornoj superiornosti rimejka koji je, opet, uradio sve ono što tvorci prve serije nisu smeli da urade.