среда, 29. јун 2016.

The Stranglers 1990-2012: Pad i uspon gildfordskih davitelja (4/5)

Četvrti deo
POSLE ŠESNAEST GODINA


                  TEŽINA BRENDIRANIH LANACA
          Ne mala zasluga za vaskrsavanje Stranglersa u prvoj polovini dvehiljaditih pripada, paradoksalno, odbeglom Davitelju, Hjuu Kornvelu. Njegovi bivši drugovi bi na ovakvu sugestiju verovatno reagovali sa gnušanjem, ali teško je poreći činjenicu da se Kornevlova hit knjiga The Stranglers: Song By Song (2001) pojavila u pravi čas za njih. Filmovi Snatch i Sexy Beast, sa pesmama Golden Brown i Peaches, još su bili „in“, a obnovljeno interesovanje Britanaca za pank i novi talas nije jenjavalo. Kao što će jednom prilikom i sam Kornvel reći, rodila se spoznaja da je ta muzika poslednja uistinu velika stvar koja se dogodila rokenrolu, i njeni stvaraoci, nekadašnja opasnost po britanski društveni poredak, sada su postali uvaženi članovi zajednice. Bivši pevač i gitarista Stranglersa, autentični (anti)heroj tog vremena, ponudio je u Song By Song svoje viđenje onog što se dešavalo na uzavreloj pank sceni sedamdesetih, i ta knjiga, koju je on u formi intervjua priredio u saradnji sa rok novinarem Džimom Djurijem, dobila je veliki publicitet i dobro se prodavala.
Pored činjenice da je Kornvel relevantan i kredibilan svedok ključnih momenata iz istorije britanskog panka, što je za ovakvo štivo naročita reklama, uspehu Song By Song je, čini se, doprinela i koncepcija knjige. Bila je orijentisana na muziku - ono što je Stranglerse u samom početku odvajalo od otresite ali svirački nepotkovane konkurencije. Fanovi Davitelja uvek željni trivije dobili su obilje informacija o svakoj pesmi benda iz vremena dok je Kornvel bio član: kako su nastajale, šta ih je inspirisalo, da li je, na primer, tačno da je nežni valcer Golden Brown zapravo pesma o heroinu, itd. Povrh svega, Song By Song je za mnoge čitaoce bila prilika da saznaju Kornvelovu stranu priče o razlazu sa Burnelom, Grinfildom i Blekom od kojeg se bend nikada neće sasvim oporaviti, ali od kojeg ni sam Kornvel nije izvukao naročitu korist, uprkos neskrivenoj ambiciji da se iskaže kao samostalan autor. Štaviše, njegovi solo albumi – koji su, ruku na srce, pokupili gotovo sve od duha originalnih Stranglersa – nisu mogli da se približe čak ni mizernim rezultatima prodavanosti albuma Written In Red (1997) i Coup de Grace (1998) iz kasnijeg dela karijere njegovog bivšeg benda. Da stvar bude poraznija, ova dva žestoko kritikovana ostvarenja, daleko najslabija u istoriji Stranglersa, provela su makar nedelju dana na britanskoj top listi, dok nijedan Kornvelov album, ma koliko hvaljen, nije uspeo da dođe na nju – što uključuje i medijski eksponirani Hooverdam (2008), čiji se zvuk u dobroj meri oslanja na zaostavštinu benda. Čarobna, muževna boja glasa jednostavno nije mogla da nadomesti prepoznatljivost robne marke Stranglersa, a ona je opstala i zadržala vitalnost duže no što je iko početkom devedesetih mogao da pretpostavi, uključujući samog Kornvela, koji je pogrešno verovao da će bend posle njegovog odlaska prestati da postoji.

среда, 22. јун 2016.

The Stranglers 1990-2012: Pad i uspon gildfordskih davitelja (3/5)


Treći deo
IPAK IMA HEROJA


            KAKO SE KALIO PELCER
Britanska grupa Smalltown Heroes, koju je 1984. godine osnovao Bez Vorn, budući spasilac Stranglersa, predstavlja tek fusnotu u istoriji popularne muzike, ali njena istrajnost je dostojna panteona rokenrol mitova.
Vornov bend, nastao pošto je on napustio pank veseljake Toy Dolls, stekao je neku vrstu kultnog statusa zato što je bezmalo deset godina uporno držao koncerte i gradio fanovsku bazu nemajući pri tom ni album, ni singl ni ugovor sa nekom muzičkom kućom. Prkoseći ovakvim okolnostima, Smalltown Heroes, isprva poznati kao The Troubleshooters, održali su oko hiljadu svirki širom Velike Britanije pre no što im se sreća osmehnula u vidu nagrade magazina Kerrang za najbolji domaći bend koji nema diskografski ugovor (u konkurenciji 950 takvih). To im je pomoglo da te iste, 1994. godine, pronađu izdavača i na tržište izbace Moral Judgement, prvi interaktivni CD-rom singl ikada objavljen, za šta su dobili nekoliko nagrada za inovativnost.
U međuvremenu su Smalltown Heroes zapali za oko Stranglersima, koji su gajili sličnu koncertnu etiku, i dobili poziv da nastupaju sa njima na About Time turneji. Saradnja je bila vrlo uspešna, pa je nastavljena na turneji kojom je promovisan Written In Red, a tvrdokorna publika Davitelja je toliko volela Vornov bend da ga je redovno tražila na bis.
Smalltown Heroes su u to vreme definitvno bili u usponu, i činilo se da će se njihova sizifovska upornost konačno isplatiti. Debi album Human Soup (1996) dobio je odlične kritike, a tokom druge turneje sa Stranglersima, Vorn je pisao pesme za naredno studijsko izdanje. Niko nije slutio da će se godinu dana kasnije točak sreće naglo okrenuti unazad. Izdavačka kuća EG, pritisnuta finansijskim nedaćama, praktično je u pet do 12 odustala od objavljivanja albuma čiji je radni naslov bio Atomic Cafe, i u koji su Smalltown Heroes polagali velike nade. Razočarani članovi su se razišli početkom 1999, a debakl je bio tako bolan da Vorn o njemu ne voli da priča za medije.

недеља, 19. јун 2016.

The Stranglers 1990-2012: Pad i uspon gildfordskih davitelja (2/5)


STRANCI U OGLEDALU

CIJANID I STARE KUKE
U tri godine posle objavljivanja albuma Stranglers In The Night, prvog bez Hjua Kornvela, a sa Polom Robertsom i Džonom Elisom u postavi, The Stranglers su privremeno ostajali bez još jednog člana osnivača, Džeta Bleka. Njegovo odsustvovanje počelo je bizarnim incidentom na koncertu u Londonu, 11. oktobra 1992, koji se umalo nije završio kao po scenariju iz filma This Is Spinal Tap. Blek, doduše, nije odleteo u vazduh, ali se odjednom našao u oblaku toksičnog dima. Pod jarkom svetlošću reflektora, farba na kulisama počela je da se topi, otpuštajući cijanidna isparenja, a sve se to dešavalo bubnjaru iza leđa. Otrovani Blek je završio na intenzivnoj nezi i ostao van stroja više od dva meseca. Za to vreme, na britanskoj i evropskoj In The Night turneji odmenjivali su ga razni muzičari, među njima Ret Skebis (Rat Scabies) iz grupe The Damned. Sledeće godine je, međutim, ponovo ispao iz postave na duže vreme – prema rečima Žana Žaka Burnela, vremešnog Bleka sustigla su preterivanja iz prošlosti – a na njegovo mesto je upao perkusionista Tikake Tobe. Ovaj Japanac, stari Burnelov prijatelj iz vremena kada je karate-basista polagao za crni pojas, navodno nije znao reč engleskog, ali je vrlo uspešno „cepao” bubnjeve na američkoj turneji, prvoj od 1987. godine.
Sjedinjene Države su, inače, bile zemlja koju su Stranglersi pod Kornvelovim uticajem žarko želeli da osvoje, ali tamo nisu uspeli da postanu nešto više od kultnog benda, i to u najboljem slučaju. Kako je Burnel 1993. godine ocenio za Los Angeles Times, to je bilo zato što su stilski suviše krivudali i zato što nisu mnogo išli na turneje po SAD. „Hju nikada nije želeo da sviramo po malim klubovima u Americi, al’ kad iza sebe nemaš (poslovnu) mašineriju, moraš tako da radiš. Sviramo po malim prostorima kad smo ovde, jer tu jedino i možemo da nastupamo. Neka od tih mesta su poput klozeta, ali ovo je prvi put da stvarno uživam u iskustvu sviranja po SAD.”
I dok su stare kuke neumorno putovale, Pol Roberts se i dalje suočavao sa mržnjom onog dela publike koji nije mogao da ga prihvati kao Kornvelovog naslednika. Ovaj inače pristojni momak stoički je podnosio provokacije, ali na koncertu u Portugalu 1994. godine dobacivanja na njegov račun toliko su iznervirala Burnela i Bleka da su se oni fizički razračunali sa dvojicom izgrednika – kao u dobra stara vremena, kada su prgavi Stranglersi, svirajući po raznim rupčagama i birtijama, znali da se potuku sa celim auditorijumom ako bi bili pljuvani, gađani flašama, itd.

уторак, 14. јун 2016.

The Stranglers 1990-2012: Pad i uspon gildfordskih davitelja (1/5)

NAPOMENA: Ovaj moj dugački biografski esej o sudbini grupe The Stranglers nakon što ju je napustio Hju Kornvel (Hugh Cornwell), objavljen je pre tačno četiri godine na sajtu za popularnu kulturu Popboks. Odlučio sam da ga, dopunjenog i sređenog, vaskrsnem ovde na blogu, u znak sećanja na Popboks i slične sajtove gde je ovakve tekstove bilo moguće objaviti - i za to biti plaćen. Objavljivanje će ići u pet nastavaka, na svakih nekoliko dana. Uvod je prilagođen vremenu sadašnjem; tu i tamo ima novih podataka, a poslednji nastavak će biti upotpunjen izjavama bivših i sadašnjih članova Stranglersa na temu Kornvelovog odlaska, kao i razmatranjem izuzetnog uticaja Stranglersa na jugoslovensku novotalasnu scenu (Električni orgazam, Šarlo Akrobata, Film...).


Uvod:
DIVOVI BEZ FOTOŠOPA


U drugoj deceniji 21. veka, dok rok muzika uočljivo gubi na globalnom uticaju a njeni pioniri zalaze u ozbiljne godine života, uglavnom se podvlače crte i svode se računi. Nije više vest da su neki rok izvođač ili grupa objavili album. Vest je da je neki veteran umro ili da se tako gadno razboleo da više ne može da radi. A kad se desi da veteran snimi nešto novo, to je samo povod za još jedan krug rabljenja nostalgije, koja je isto toliko unosna koliko i neophodna za preživljavanje na nemilosrdnom tržištu. Niko od stare kuke ne očekuje nove trikove, niti je ona, po pravilu, u stanju da ih izvede. Od nje se ne očekuju ni sveži hitovi ni albumi od kulturno-istorijskog značaja, jer doba najveće slave i popularnosti odavno je prošlo. Ono što se traži jeste još jedna turneja, na kojoj će stara kuka svirati svoje najpoznatije pesme, matore i po nekoliko decenija. Prema tome, podatak iz marta 2012. godine da su veterani britanskog panka i nju vejva The Stranglers objavili svoj 17. album, trebalo je da ima značaj servisne informacije. Međutim, dotični album po imenu Giants dobio je dobru promociju i veliki broj pozitivnih kritika, a ubrzo je prepoznat kao najbolji album koji su The Stranglers snimili nakon što je taj bend 1990. godine ispao iz prve rokenrol lige, teško obogaljen odlaskom frontmena Hjua Kornvela (Hugh Cornwell).  
Povratak otpisanih, doduše, nije počeo 2012. godine. Otkako je u postavu na početku novog milenijuma ušao gitarista, pevač i kompozitor Bez Vorn (Baz Warne), bivši član grupa Toy Dolls i Smalltown Heroes, famozni Ljudi-u-crnom doživeli su kreativnu renesansu – albume Norfolk Coast (2004) i Suite XVI (2006) dobro je prihvatila i publika i kritika, a grupa je zabeležila prve hitove otkako ju je neprežaljivani Kornvel napustio – Big Thing Coming i Spectre Of Love. Međutim, tek su se na Giants potpuno sastavile sve one kockice kvaliteta koje su manje-više bile prisutne na oba prethodna albuma: (1) odlične kompozicije, (2) dobra produkcija, (3) vraćanje doorsovskih klavijatura Dejva Grinfilda (Dave Greenfield) u prvi plan, (4) uskrsnuće brundavog basa Žana-Žaka Burnela (Jean Jacques, skraćeno J. J.) kao i vokala ovog nepriznatog oca post-pank zvuka, (5) povratak Džeta Bleka (Jet Black) živim bubnjevima, to jest odustajanje od ritam mašine u studiju, (6) maštovito korišćenje gitare i (7) ponovno okretanje vokalnom stilu koji odgovara mužjačkom imidžu Stranglersa.