Četvrti deo
POSLE ŠESNAEST GODINA
TEŽINA BRENDIRANIH LANACA
Ne mala zasluga za
vaskrsavanje Stranglersa u prvoj polovini dvehiljaditih pripada, paradoksalno,
odbeglom Davitelju, Hjuu Kornvelu. Njegovi bivši drugovi bi na ovakvu sugestiju
verovatno reagovali sa gnušanjem, ali teško je poreći činjenicu da se
Kornevlova hit knjiga The Stranglers:
Song By Song (2001) pojavila u pravi čas za njih. Filmovi Snatch i Sexy Beast, sa pesmama Golden
Brown i Peaches, još su bili
„in“, a obnovljeno interesovanje Britanaca za pank i novi talas nije jenjavalo.
Kao što će jednom prilikom i sam Kornvel reći, rodila se spoznaja da je ta
muzika poslednja uistinu velika stvar koja se dogodila rokenrolu, i njeni
stvaraoci, nekadašnja
opasnost po britanski društveni poredak, sada su postali uvaženi članovi zajednice. Bivši pevač i gitarista Stranglersa, autentični
(anti)heroj tog vremena, ponudio je u Song
By Song svoje viđenje onog što se dešavalo na uzavreloj pank sceni
sedamdesetih, i ta knjiga, koju je on u
formi intervjua priredio u saradnji sa rok novinarem Džimom Djurijem, dobila je
veliki publicitet i dobro se prodavala.
Pored činjenice da je
Kornvel relevantan i kredibilan svedok ključnih momenata iz istorije britanskog
panka, što je za ovakvo štivo naročita reklama, uspehu Song By Song je, čini se, doprinela i
koncepcija knjige. Bila je orijentisana na muziku - ono što je
Stranglerse u samom početku odvajalo od otresite ali svirački nepotkovane
konkurencije. Fanovi Davitelja uvek željni trivije dobili su obilje informacija
o svakoj pesmi benda iz vremena dok je Kornvel bio član: kako su
nastajale, šta ih je inspirisalo, da li je, na primer, tačno da je nežni valcer
Golden Brown zapravo pesma o heroinu, itd. Povrh svega, Song By Song je za mnoge čitaoce bila
prilika da saznaju Kornvelovu stranu priče o razlazu sa Burnelom, Grinfildom i
Blekom od kojeg se bend nikada neće sasvim oporaviti, ali od kojeg ni sam
Kornvel nije izvukao naročitu korist, uprkos neskrivenoj ambiciji da se iskaže
kao samostalan autor. Štaviše, njegovi solo albumi – koji su, ruku na srce,
pokupili gotovo sve od duha originalnih Stranglersa – nisu mogli da se
približe čak ni mizernim rezultatima prodavanosti albuma Written In Red (1997)
i Coup de Grace (1998) iz kasnijeg
dela karijere njegovog bivšeg benda. Da stvar bude poraznija, ova dva žestoko
kritikovana ostvarenja, daleko najslabija u istoriji Stranglersa, provela su
makar nedelju dana na britanskoj top listi, dok nijedan Kornvelov album,
ma koliko hvaljen, nije uspeo da dođe na nju – što uključuje i medijski
eksponirani Hooverdam (2008), čiji se zvuk u dobroj meri oslanja na
zaostavštinu benda. Čarobna, muževna boja glasa jednostavno
nije mogla da nadomesti prepoznatljivost robne marke Stranglersa, a ona je
opstala i zadržala vitalnost duže no što je iko početkom devedesetih mogao da
pretpostavi, uključujući samog Kornvela, koji je pogrešno verovao da će bend
posle njegovog odlaska prestati da postoji.